SJEĆANJE NA STAROG MAČKA (1901. – 1981.) Andrija Maurović je otac hrvatskog stripa, ime i lik koji se dan danas pamte i kojima će se zauvijek odavati dužno poštovanje. Priča o njemu svima je više-manje poznata, svatko je, na barem neki način, čuo za njegova djela i najčešće se njegovim likom identificira hrvatski strip. I to sasvim zasluženo. Maurović je kroz svoju nevjerojatno plodnu karijeru stvorio toliko mnogo djela, da bismo morali tome posvetiti zasebnu studiju. Ovako bar možemo reći da je radio gotovo sa svim scenaristima, da je za njega čuo i s njime vrijeme provodio gotovo svaki urednik novina i magazina koji su iza sebe nosili epitete zabavnog i ilustriranog i strip magazina u periodu od 1930 do 1970. A oni mlađi urednici za njega su čuli u svojemu djetinjstvu, u nizu ispričanih legendi o majstorima devete umjetnosti i njihovim svevremenskim ostvarenjima. Njegov životni vijek je svakako bio buran i odražavao je, na jedan način, virovitost i uzbuđenja vlastite nam povijesti, ali je i pored svega Maurović bio i osobenjak, čovjek sa vlastitim stavovima i slobodom da gradi svoj život po vlastitim uvjerenjima. I zbog svog i takvog uvjerenja mogao je stvarati tako nezaboravna djela, i opet, živjeti slobodoumno, ali nije li to, na koncu, i svrha stvaranja i svrha stripa? Kako se ove godine navršava 110 godina od rođenja i 30 godina od smrti starog mačka hrvatskog stripa Andrije Maurovića odlučio sam da napišem ovaj tekst. U njemu ne spominjem povijesno – dokumentarne podatke jer to je već mnogo puta do sad napisano i poznato. Pišem o tome kad sam se i kako upoznao s Maurovićevim radom i što mi znači. Prvi put susreo sam se s „novinskim filmovima“ (naziv za stripove '30-ih godina prošlog stoljeća) Andrije Maurovića kad sam bio 6-7 razred osnovne škole. Bilo je to početkom '80-tih. Prvi strip koji sam uopće do tada vidio u cijelosti i pročitao bio je „Crni jahač“ objavljen u zagrebačkom Strip magazinu. Tada sam počeo pratiti sve vezano uz Maurovića i njegove stripove. U to vrijeme uz već spomenuti Strip magazin njegovi stripovi objavljivani su i u Našem stripu, Yu stripu, RS magazinu, Stripoteci ... Pročitavši „Crnog jahača“ Maurović mi se odmah uvukao pod kožu i tako je sve do danas. Iako sam već tada pratio rad mnogih stranih autora kroz Strip art, Spunk i odlični Strip magazin, a od domaćih autora poznavao rad Bednjanca, Julesa, Bekera, Gotovca te odličnih autora mlađe generacije iz „Novog kvadrata“ čije radove i danas cijenim i pratim (koliko mogu) Maurović je zauzeo prvo mjesto na mojoj strip listi i tamo ostao. Njegovi prekrasni sfumato strip kadrovi (zahvaljujući rasterima) bili su nešto sasvim drukčije od svega što sam do tada vidio u stripu. A njegovi strip pejsaži, oluje, planine i gudure (iako se radnja događa na Divljem zapadu) bile su mi nekako bliske, poznate, tako domaće kao da se radnja odvija na našem predivnom Velebitu. Kad je Gornji Milanovac počeo s objavljivanjem Maurovićevih stripova mogao sam uživati u Majstorovim remek djelima u boji koje je '60-tih godina radio za „Plavi vjesnik“. Sjećam se kad je izašao prvi album u kojem je bio i strip „Čuvaj se senjske ruke“ da sam tada ocu (kojeg nije zanimao strip) „prodao“ priču kako mi to treba za lektiru samo da mi da lovu da naručim taj album jer morao sam ga imati. Uz duže nagovaranje to mi je i uspjelo. Sredinom '80-tih naš poznati strip znalac Veljko Krulčić priredio je odličnu strip monografiju posvećenu Mauroviću u kojoj je 8 remek djela (kako navodi sam autor monografije) iz raznih razdoblja. Tu sam se po prvi put susreo s većinom tih stripova. Iznenadila me je stilska raznolikost kojom je Maurović nacrtao te stripove. Kao da ih je crtalo više autora, a ne jedan. A opet u svakom se osjeti da je to Maurović. Jednima su draži prijeratni Maurovićevi stripovi iz razdoblja „Novosti“ i „Oka“, a drugima poslijeratni iz faze „Plavog vjesnika“ Meni su svi stripovi podjednako zanimljivi, ali ipak bih izdvojio već spomenutog „Crnog jahača“ jer je to prvi Maurovićev strip koji sam pročitao i zauzima posebno mjesto u mojoj strip memoriji. Tu bih još pridodao „Podzemnu caricu“ i „Ljubavnicu s Marsa“. Što se tiče „čisto“ crno-bijelih stripova iz „Oka“ posebno su mi dragi (i često im se vraćam) „Lutalica Chagos“ i „Gunka Das“ zbog atmosfere i jednostavnosti crteža (koji je bio takav najvjerojatnije zbog tehničkih mogućnosti tiskare i zbog obima poslova koje je Maurović tada radio). Ti stripovi su crtani jednostavnom, jakom punom linijom sirove snage bez suvišnih detalja. To se naročito osjeti u stripu „Gunka Das“ gdje je toliko bjeline da imamo utisak da se stvarno nalazimo u pustinji gdje nas zasljepljuje sunce i njegov odsjaj od pijeska. Ta bjelina žestoko bode oči i mozak. Isijava sa stranica stripa. Tako nešto uspjelo je poći za rukom tek nekoliko desetljeća kasnije velikim majstorima stripa da stvore takvu atmosferu. U svakom od Maurovićevih stripova možemo pronaći elemente u kojima je on bio ispred svog vremena. Maurović je nenadmašan majstor kadriranja. Iako se radnja nekih njegovih stripova odvija na jednom ograničenom, skučenom prostoru ili mjestu, npr. brodu (Lutalica Chagos) ili u pustinji (Gunka Das) ti stripovi ni u jednom trenutku nisu dosadni, monotoni već naprotiv. Kao da mu je ta ograničenost davala još više prostora da nacrta napet i zanimljiv strip. On nije bio samo puki ilustrator određenog scenarija već bi svojim umijećem višestruko nadogradio određenu strip priču odličnim kadriranjem, vizualnom karakterizacijom likova, a nadasve odnosom crno-bijelih površina u svojim kadrovima. Bio je velemajstor kako u korištenju crnih površina tako još više u korištenju bjeline papira gdje bi ponekad samo s najosnovnijim potezima crne boje stvorio nenadmašne kadrove i kompozicije.Po meni u tome su mu se uspjeli približiti meni dragi strip autori M.Mignola i F.Miler. Vjerujem da je bio vezan samo uz strip, da nije radio sve ostale stvari (instrukcije, plakate, reklame, karikature) i da je živio „normalnim“ tempom da bi i ti stripovi stilski bili izvedeni na nekom drugom nivou. Također to nije bilo moguće i zbog vremenskih rokova tj. Ritma izlaženja stripova za kojima je u to vrijeme vladao veliki interes i potražnja. Zbog svega navedenog imamo ovako stilski različite stripove, ali ja u tome ne vidim nedostatak već bogatstvo izraza jednog majstora već bogatstvo izraza jednog majstora koji nam je ostavio u nasljeđe 8 0-tak stripova koje je nacrtao u svojoj bogatoj karijeri da uživamo u njima. Iako je (pogotovo nakon bolesti u pedesetima) govorio da ga je strip uništio i da ga je radio samo zbog novca ne vjerujem da bi netko nacrtao toliko odličnih stripova a da to nije volio. Iz mnogih intervjua koje je dao osjeti se da je cijelog života htio da bude priznat kao slikar što je i kani postati upisavši se na akademiju. Srećom, našom, to nije postao. Da je ostao i završio Akademiju bio bi tek jedan od mnogih slikara u našoj likovnoj povijesti. Ovako je postao kamen temeljac hrvatskog stripa i jedan od najvećih strip autora u svjetskoj povijesti devete umjetnosti. I zbog toga HVALA mu na svim stripovima koje je nacrtao i trenutcima provedenim uz njih, sada i zauvijek. Božidar Vukelić - Boba

	Copyright © 2001-2010 Hrvatsko društvo karikaturista Design by MediaVektor